SVETAC DANA – SV. JOZAFAT KUNCEVIČ
Danas, na dan njegova mučeništva, 12. studenog, rimokatolici i neki istočni katolici prisjećaju se svetog Jozafata Kunceviča, biskupa i redovnika čiji je primjer vjere nadahnuo mnoge istočne pravoslavne kršćane da se vrate u puno zajedništvo sa Svetom Stolicom.
Drugi istočni katolici, uključujući Ukrajinsku katoličku crkvu, slave blagdan svetog Jozafata 25. studenoga.
Rođen 1580. u zapadnoj ukrajinskoj regiji Volinji, Ivan Kuncevič nije postao “Jozafat” sve do svog kasnijeg života kao redovnika. Također u početku nije bio punopravni član Katoličke crkve, rođen od pravoslavnih kršćanskih roditelja čija je crkva ispala iz zajedništva s Papom.
Iako su se istočne crkve počele odvajati od Svete Stolice 1054., unija je postojala neko vrijeme nakon Ekumenskog sabora u Firenci u 15. stoljeću. No društveni, politički i teološki sporovi doveli su do toga da se unija počela raspadati čak i prije turskog osvajanja Bizanta 1453. U Ivanovo vrijeme mnogi slavenski pravoslavni kršćani postali su snažno antikatolici.
U to su vrijeme latinski misionari pokušali postići ponovno ujedinjenje s pojedinim istočnim patrijarsima. Pristup je bio riskantan, ponekad je politizirao vjeru i vodio daljnjim podjelama. Ali donijelo je neke značajne uspjehe, uključujući ponovno ujedinjenje Ivanove rusinske crkve u Brestskoj uniji 1596. godine.
Ivan je bio školovan za trgovačkog šegrta i mogao se odlučiti za brak. Ali osjetio je da ga privlače strogost i duhovna dubina tradicionalnog bizantskog monaštva. Uzevši monaško ime Jozafat, stupio je u ukrajinski samostan 1604.
Mladi redovnik preuzeo je ambiciozan zadatak, nastojeći ponovno uklopiti istočnu pravoslavnu tradiciju s autoritetom Katoličke crkve u doba njezine “protureformacije”. Ubrzo, kao svećenik, zatim nadbiskup, a na kraju i mučenik, on će živjeti i umrijeti za jedinstvo crkava.
Dok je odbacivao protuzapadne osjećaje mnogih svojih sunarodnjaka, Josafat se također opirao svakom pokušaju kompromitiranja vlastite tradicije istočnih katoličkih crkava. Uviđajući hitne pastoralne potrebe naroda, izradio je katekizam i apologetička djela, dok je provodio dugo očekivane reforme svećenstva i brinuo se za potrebe siromašnih.
Jozafatov uzoran život i revnost za brigu o dušama pridobili su povjerenje mnogih pravoslavnih kršćana, koji su vidjeli vrijednost zajednice crkava koja se odražava u nadbiskupovu životu i djelima. Unatoč tome, njegova je misija bila u biti kontroverzna, a drugi su bili natjerani da povjeruju u jezive priče i zlonamjerne sugestije o njemu. Godine 1620. protivnici su organizirali posvećenje suparničkog nadbiskupa.
Kako su napetosti između pristaša i protivnika počele eskalirati, Jozafat je žalio zbog početka napada koji će dovesti do njegove smrti. “Vi ljudi iz Vitebska želite me ubiti”, bunio se. “Pravite mi zasjede posvuda, na ulicama, na mostovima, na cestama i na tržnici. Ovdje sam među vama kao pastir i trebate znati da bih rado dao svoj život za vas.”
Napokon je to i učinio, jednog jesenskog dana 1623. godine. Pravoslavni svećenik je izvikivao uvrede ispred nadbiskupove rezidencije i pokušavao na silu ući unutra. Josafat ga je dao ukloniti, ali je čovjek okupio rulju u gradu. Stigli su i tražili nadbiskupov život, prijeteći njegovim pratiocima i slugama. Ne mogavši pobjeći, Jozafat je umro moleći se za ljude koji su ga ustrijelili i zatim mu odrubili glavu prije nego što su njegovo tijelo bacili u rijeku.
Tijelo svetog Jozafata otkriveno je neraspadljivo pet godina kasnije. Zanimljivo je da se svečev nekadašnji suparnik – pravoslavni nadbiskup Meletije – pomirio s Katoličkom crkvom u kasnijim godinama. Blaženim ga je 1643. proglasio papa Urban VIII., a svetim 1867. papa Pio IX., kao prvog grkokatolika.
Zaštitnik je Ukrajine i mnogih poljskih, ukrajinskih i bjeloruskih župa u domovini i svijetu, posebno u SAD, te grkokatoličkih župa u Hrvatskoj (Rajevo Selo kod Drenovaca, Sibinj).
