SVETAC DANA – SV. ELIZABETA OD PRESVETOG TROJSTVA
Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva (Élisabeth de la Trinité), francuska bosonoga karmelićanka, mističarka, rođena je kao Élisabeth Catez 18. srpnja 1880. u vojnoj bazi Avord (Farges-en-Septaine) nedaleko Bourgesa (departman Cher, središnja Francuska). Obitelj je 1892. preselila u Dijon. Njezin otac Joseph Catez, časnik francuske vojske, iznenada je preminuo 1887. pa se majka Marie Rolland sama morala brinuti za odgoj dviju kćeri. Elizabeta je bila ljupka djevojčica dobrog srca, ali izuzetno živahna, svojeglava i naprasita. Bila je glazbeno nadarena, svirala je glasovir i s trinaest godina osvojila prvu nagradu na konzervatoriju u Dijonu. Godinu dana kasnije, 1894, nakon jedne svete pričesti, Elizabeta je osjetila da ju Gospodin zove u karmelićanske redove i zavjetovala se na trajno djevičanstvo. Njezina majka zatražila je od nje da na odlazak u samostan pričeka do punoljetnosti. Omiljena u društvu, s majkom i sestrom Marguerite sudjelovala je u brojnim aktivnostima: izleti, ples, tenis, sviranje glasovira, more, planine, prijateljstva, rad u župi, pjevanje u crkvenom zboru, posjeti bolesnicima, poučavanje vjeronauka i skrb o radničkoj djeci. Iznad svega i prije svega za nju je značila molitva. Napisala je: “Iako usred svijeta, možemo slušati Boga u tišini srca koje želi jedino Njega… Nakon svih tih okupljanja i slavlja, moja je utjeha sabrati se i radovati se u Tvojoj prisutnosti.” Bila je posebno sretna kad je otkrila otajstvo Presvetog Trojstva u svoj njegovoj punini pa je njemu u čast izabrala i svoje redovničko ime. Protivno majčinim savjetima, stupila je 2. kolovoza 1901. u karmelićanski samostan u Dijonu, 200 metara udaljen od njezinog doma, a svečane zavjete položila je 11. siječnja 1903. Odmah je osvojila ostale sestre svojom sabranošću i susretljivošću. Dragog Boga tražila je i pronalazila u radu i molitvi, iako je povremeno doživljavala krize i tonula u mrak. Na dan polaganja zavjeta osjetila je neizmjernu svjetlost. Ostavila je za sobom 342 pisma, dnevnik, 17 intimnih bilješki, 122 pjesme i 4 duhovna traktata. Njima nam Elizabeta šalje svoju jednostavnu i duboku poruku. Zašto ići daleko i tražiti iskustvo božanskoga, kad je Bog, koji je sama Ljubav, prisutan u najdubljem dijelu našega srca? Svi smo ljubljeni, svi smo djeca Božja, svi smo pozvani euharistijskom stolu, svi se možemo predati Ljubavi.
Oboljela je u vrijeme korizme 1905, od tada neizlječive Addisonove bolesti, rijetke kronične bolesti koja nastaje kao posljedica obostranog razaranja kore nadbubrežnih žlijezdi. Prebačena je u proljeće 1906. u bolnicu i sve više nestajala u Bogu. “San mi je preobraziti se u Isusa Raspetoga i to mi daje toliku snagu u trpljenju… Shvaćam kako je bol objava ljubavi…” O Uzašašću čula je u dubini duše ove riječi: “Ako me tko ljubi… i Otac moj će ljubiti njega i k njemu će doći i kod njega se nastaniti”. Elizabeti su se objavile tri osobe Presvetoga Trojstva i njihova nazočnost više se nikada u njoj neće izbrisati. Njezine posljednje razumljive riječi zvučale su poput pjesme: “Idem u svjetlost, u ljubav, u život…” Pred kraj života počela je nazivati samu sebe “Laudem Gloriae” (“pohvalom slave”). Njezina duhovnost podsjeća na njezinu suvremenicu i sunarodnjakinju, karmelićanku iz Lisieuxa, svetu Tereziju od Djeteta Isusa. Elizabeta je konačno utonula u Presveto Trojstvo na današnji dan, 9. studenoga 1906, u Dijonu (departman Côte-d’Or, Burgundija). Blaženom ju je proglasio 25. studenoga 1984. papa Ivan Pavao II. Predstavio ju je tada kao “novo svjetlo koje nam svijetli, novu pouzdanu i sigurnu vodilju.” Rekao je tom prilikom: “Evo mlade kršćanke iznimno revna srca, koja može progovoriti mladima, kao i svim tragateljima za apsolutnim… Otkrit ću vam i njenu tajnu. To je ona unutarnja prisnost s Bogom, koja poput divnoga sunca osvjetljuje i moj život.” Svetom ju je 16. listopada 2016. proglasio papa Franjo. Svetu Elizabetu zazivaju kod smrti roditelja i tjelesnih boli, a zaštitnica je bolesnika.
Preuzeto s zupajastrebarsko.hr
