MARIJANSKO SVETIŠTE ROCAMADOUR

Zakej (Zacchaeus, Zakchaíos, hebrejski: čist, ispravan), bio je jerihonski carinski starješina koji je nakon susreta s Isusom Krista postao kršćanin. Iako je bio Židov, Zakeja su njegovi zemljaci smatrali velikim grešnikom jer bio službenik Rimskog Carstva i „surađivao s okupatorom“. Kad je Zakej čuo da je Isus u Jerihonu, poželio ga je vidjeti, ali nije mogao od silnog mnoštva. Bio je po prirodi bio vrlo snalažljiv pa se popeo na smokvu. Taj prekrasan i dirljiv događaj prikazuje nam u svojem evanđelju sveti Luka: „U ono vrijeme uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: “Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.” On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: “Čovjeku se grešniku svratio!” A Zakej usta i reče Gospodinu: “Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.” Reče mu na to Isus: “Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!” (Lk 19,1-10).

Zanimljivo je da Isus ništa ne traži od Zakeja, ne postavlja mu nikakve uvjete, ali Zakej svojom radikalnom odlukom svjedoči da se u njegovom životu, nakon susreta s Isusom, dogodio veliki obrat. Od čovjeka koji je zakidao druge, postaje čovjek koji razdaje pola svojega imanja siromasima i koji onima koje je varao želi vratiti višestruko, obilno. Isus i nas susreće i pronalazi, kao i Zakeja, u našim konkretnim životnim situacijama, u našim svakodnevnim sredinama, a ne negdje u nekom virtualnom, nestvarnom svijetu. Odnos prema siromašnima, grešnicima, onima s ruba, uvijek je svojevrsno ispitivanje naše vjere, „koja očituje svoju snagu ljubavlju“ (Gal 5, 6). U susretu sa Zakejom pokazalo se i tko je Isus: Spasitelj koji dolazi potražiti i spasiti izgubljene. Po nekim kasnijim izvorima (Apostolske konstitucije, 4. stoljeće) Zakej carinik bio je prvi biskup Cezareje, a po jednoj srednjovjekovnoj legendi on je kasniji sveti Amadour, osnivač marijanskog svetišta Rocamadour (departman Lot) u jugozapadnoj Francuskoj i suprug svete Veronike.

Rocamadour je općina u departmanu Lot u jugozapadnoj Francuskoj. Nalazi se u bivšoj pokrajini Quercy. Prema legendi o osnivanju, Rocamadour je dobio ime po utemeljitelju drevnog svetišta, svetom Amadouru, poistovjećenom s biblijskim Zakejem, jerihonskim poreznikom spomenutim u Lukinom evanđelju 19, 1-10, i mužem svete Veronike, koja je pružila Isusu rubac na putu Kalvarije. Otjerani iz Palestine zbog progonstva, sveti Amadour i sveta Veronika ukrcali su se u krhki čamac i, vođeni anđelom , pristali na obalu Akvitanije, gdje su susreli biskupa svetog Marcijala, još jednog Kristovog učenika koji je propovijedao Evanđelje na jugozapadu Galije. Nakon putovanja u Rim, gdje je svjedočio mučeništvu svetog Petra i svetog Pavla, Amadour se, vrativši se u Francusku, nakon smrti svoje supruge, povukao na divlje mjesto u Quercyju gdje je sagradio kapelu u čast Blažene Djevice, kraj koje je nešto kasnije i umro.

Ovaj izvještaj, kao i većina drugih sličnih legendi, prvi put se nepojavljuje sve do dugo nakon doba u kojem se smatra da su živjeli glavni akteri. Ime Amadour ne pojavljuje se ni u jednom dokumentu prije kompilacije njegovih Djela, za koje se pomnim ispitivanjem i primjenom pravila kurzusa na tekst ne može procijeniti da su stariji od 12. stoljeća. Sada je dobro utvrđeno da je sveti Marcijal, Amadourov suvremenik u legendi, živio u 3., a ne u 1. stoljeću, a Rim ga nikada nije uključio među članove Apostolskog kolegija . Stoga bi samo spominjanje svetog Marcijala u “Djelima svetog Amadoura” bilo dovoljno, čak i ako nedostaju drugi dokazi, da ih dokaže sumnjivima.

Nepouzdanost legende navela je neke novije autore da sugeriraju da je Amadour bio nepoznati pustinjak ili možda sveti Amator, biskup od Auxerrea, ali to je samo hipoteza, bez ikakve povijesne osnove. Podrijetlo svetišta Rocamadour, izgubljeno u antici, tako je postavljeno zajedno s nevjerojatnim tradicijama koje ne mogu podnijeti razumnu kritiku. Nakon vjerskih manifestacija srednjeg vijeka, Rocamadour je, kao posljedica rata i Francuske revolucije , postao gotovo napušten.

Sredinom devetnaestog stoljeća, zahvaljujući revnosti i aktivnosti biskupa Cahorsa , čini se da je ponovno oživio. Rocamadour je UNESCO uvrstio na popis svjetske baštine kao dio hodočasničke rute Puta svetog Jakova.

Tri razine sela Rocamadour potječu iz srednjeg vijeka i odražavaju tri poretka društva: vitezove iznad, povezane s vjerskim klericima u sredini i laičke radnike dolje u blizini rijeke.

Rijetki dokumenti spominju da je 1105. godine mala kapelica sagrađena u zaklonu litice na mjestu zvanom Rupis Amatoris , na granici teritorija benediktinskih opatija Saint-Martin u Tulleu i Saint-Pierre u Marcilhac-sur-Céléu.

Godine 1112. Eble de Turenne, opat od Tullea nastanio se u Rocamadouru. Godine 1119. prvu donaciju dao je Eudes, Comte de la Marche. Godine 1148. najavljeno je prvo čudo . Hodočašće Djevici Mariji privuklo je mnoštvo. Kip Crne Madone potječe iz 12. stoljeća. Géraud d’Escorailles (opat od 1152. do 1188.) sagradio je vjerske objekte, financirane donacijama posjetitelja. Radovi su završeni krajem 12. stoljeća.

Rocamadour je već uživao europsku slavu o čemu svjedoči knjiga iz 12. stoljeća Livre des Miracles koju je napisao redovnik iz svetišta i primala je mnoge hodočasnike. Godine 1159. Henrik II od Engleske , suprug Eleonore od Akvitanije , došao je u Rocamadour zahvaliti Djevici za njezino ozdravljenje.

Godine 1166., želeći pokopati stanovnika, otkrili su netaknuto tijelo, predstavljeno kao tijelo svetog Amadoura. Rocamadour je pronašao svog sveca. Najmanje četiri priče, više ili manje obojene legendom, prikazivale su svetog Amadoura kao bliskog Isusu.

Godine 1211. papinski izaslanik tijekom albigenškog križarskog rata , Arnaud Amalric , došao je provesti zimu u Rocamadour. Osim toga, 1291. papa Nikola IV. dodijelio je tri bule i četrdesetodnevne oproste za posjetitelje mjesta. Kraj 13. stoljeća bio je vrhunac Rocamadourovog utjecaja i dovršetak zgrada. Dvorac su štitile tri kule, široki opkop i brojni vidikovci.

Godine 1317. redovnici su napustili Rocamadour. Mjestom je tada upravljao kaptol kanonika koje je imenovao biskup. U četrnaestom stoljeću, zahlađenje klime, glad, epidemije poput crne smrti poharale su Europu.

Godine 1427. započela je obnova, ali bez financijskih i ljudskih resursa. Ogromna stijena smrskala je kapelu Notre-Dame koju je 1479. godine ponovno sagradio Denys de Bar, biskup Tullea.

Nakon toga, tijekom francuskih vjerskih ratova, ikonoklastički prolaz protestantskih plaćenika 1562. prouzročio je uništenje vjerskih građevina i njihovih relikvija. Kanoni opisuju, u molbi papi Piju IV. 1563. nanesena šteta: „Imaju, o boli! sve u smeću; spalili su i opljačkali njegove kipove i slike, njegova zvona, njegove ukrase i dragulje, sve što je bilo potrebno za božansko štovanje … ”. Relikvije su oskrnavljene i uništene, uključujući i tijelo svetog Amadoura. Prema svjedocima, protestantski kapetan Jean Bessonia razbio ga je kovačkim čekićem rekavši: “Razbit ću te, jer nisi htio gorjeti”. Kapetanov Bessonie i Duras izvući će, u korist vojske princa od Condéa, iznos od 20.000 funti od svega što je činilo blago Notre-Damea od 12. stoljeća.

Mjesto je ponovno opljačkano tijekom Francuske revolucije.

Od početka 20. stoljeća Rocamadour je postao više turističko odredište nego hodočasničko središte, iako se hodočašće nastavlja i ostaje važno.

Izvor: Wikipedia

Ostavite komentar

Pin It