SVETAC DANA – SV. MARIJA MARGARETA ALACOQUE
Sveta Margareta Marija Alacoque rođena je 1647. godine u Janotsu, gradiću u Burgundiji, kao peto od sedmero djece Claudea i Philiberte Alacoque. Njezin je otac bio uspješan bilježnik; obitelj je posjedovala ladanjsku kuću i poljoprivredno zemljište, a imala je i neke aristokratske veze. Margaretina kuma bila je susjeda, grofica od Corchevala. Kao malo dijete Margareta je provodila mnogo vremena s njom, ali ti su posjeti iznenada prekinuti grofičinom smrću. Otac je preminuo od upale pluća kada je Margaret imala oko osam godina, a to je za nju bio još jedan težak šok. Claude je jako volio svoju obitelj, ali je bio kratkovidan i ekstravagantan i njegova smrt ih je dovela u teške nevolje. Međutim, Margaret su poslali u školu kod sestara urbanistkinja u Charollesu. Voljela je mir i red samostanskog života,(obično oko 12. godine) . Reumatska bolest prikovala ju je za krevet četiri godine. Za to vrijeme je vraćena kući, gdje su se doselili neki očevi rođaci i preuzeli vođenje farme i domaćinstva. Nju i njezinu majku tretirale su gotovo kao sluškinje. Ova bolna situacija postala je akutnija nakon Margaretinog oporavka, jer je rodbina nastojala regulirati sve njezine dolaske i odlaske. Pošto joj nije bilo dopušteno da ide u crkvu onoliko često koliko je htjela, mlada djevojka je ponekad viđena kako plače i moli u kutu vrta. Duboko ju je ražalostilo što nije mogla olakšati stvari svojoj majci. Punoljetnost njezina najstarijeg brata spasila je stvar, jer je vlasništvo sada vraćeno njemu, a obitelj je ponovno imala neosporan posjed svoje kuće.
Philiberte je izrazio nadu da će se Margaret udati; djevojka je razmišljala o tome, ali je u dobi od dvadeset godina, nadahnuta jednom vizijom, odbacila sve takve misli i odlučila ući u samostan. Dok je čekala prijem, pokušavala je pomoći i podučavati pojedinu nezbrinutu djecu sela. S dvadeset dvije godine zavjetovala se u samostanu Pohoda u Paray-le-Monialu. Redovnice Reda Pohoda, koji je početkom sedamnaestog stoljeća osnovao sveti Franjo Saleški, bile su poznate po svojoj poniznosti i nesebičnosti. Kao novakinja Margareta se isticala u tim vrlinama. Kad se zavjetovala, dodano je ime Marija i nazvana je Margareta Marija. Započela je put mrtvljenja i pokore koji su se trebali nastaviti, s više ili manje intenziteta, sve dok je živa.
Prošlo je tiho nekoliko godina u samostanu, a onda je Margareta Marija počela doživljavati iskustva za koja se činilo da su nadnaravnog podrijetla. Prvi od njih dogodio se 27. prosinca 1673., kada je klečala na rešetki u kapeli. Osjećala se prožeta Božanskom prisutnošću i čula je kako je Gospodin poziva da zauzme mjesto koje je sveti Ivan zauzeo na Posljednjoj večeri. Gospodin joj je rekao da se ljubav njegova srca mora širiti i očitovati ljudima, a On će preko nje otkriti njezine milosti. Ovo je bio početak niza otkrića koja su pokrivala razdoblje od osamnaest mjeseci. Kad je Margareta Marija otišla poglavarici, Majci de Saumaise, s izvještajem o tim mističnim iskustvima, tvrdeći da je ona, skromna redovnica, izabrana za prenositeljicu nove pobožnosti Presvetom Srcu, bila je ukorena zbog svoje preuzetnosti. Ozbiljno iscrpljena, Margaret Marija je pala u kolaps i teško se razboljela. Majka predstojnica je pomislila da je možda pogriješila prezirući priču časne sestre i zavjetovala se da će, ako njezin život bude pošteđen, to shvatiti kao znak da su vizije i poruke doista od Boga. Kad se Margareta Marija oporavila, poglavar je pozvao neke teologe koji su se zatekli u gradu – među njima su bili isusovac i benediktinac – da čuju priču. Ovi su svećenici saslušali i prosudili mladu časnu sestru kao žrtvu zabluda. Njihov pregled bio je pravo mučenje za Margaret Mariju. Kasnije je isusovac, otac Claude de la Columbiere, razgovarao s njom i bio potpuno uvjeren u istinitost otkrića.
Dugi niz godina, Margaret Mary je patila od očaja, od samokaznjavanja, a također i od omalovažavanja i prijezira onih oko nje. Godine 1681. otac Claude vratio se u samostan i ondje umro sljedeće godine. Margaretu Mary nova je predstojnica, koja joj je bila naklonjenija, imenovala pomoćnicom i novakinjom. Godine 1683. protivljenje u zajednici prestalo je nakon što je u blagovaonici naglas pročitan izvještaj o vizijama Margarete Marije iz spisa koje je ostavio otac Claude, koji je preuzeo na sebe obznaniti svijetu izvanredna iskustva časne sestre. Majka Melin izabrana je za poglavaricu i imenovala je Margaret Mary svojom pomoćnicom. Nije joj bilo važno to što je konačno opravdana. Kasnije je postala novakinja, vidjela je kako samostan privatno slavi svetkovinu Srca Isusova počevši od 1686. a dvije godine kasnije, kapelica je sagrađena u Paray-le-Monialu u čast Presvetog Srca; uskoro se svetkovanje blagdana Srca Isusova proširilo i na druge samostane Pohođenja. Kada je imala četrdeset tri godine, dok je služila drugi mandat kao pomoćnica poglavarice, Margaret Marija se razboljela. Brzo tonući, primila je posljednje sakramente, rekavši: “Ne trebam ništa osim Boga i da se izgubim u srcu Isusovu.” Margareta Marija umrla je u Paray-le-Monialu 17. listopada 1690. Margareta Marija je kanonizirana kao svetica 1920. Ona, sveti Ivan Eudes i blaženi Claude La Colombiere nazivaju se “Svecima Presvetog Srca”; pobožnost je službeno priznao i odobrio papa Klement XIII. 1765. godine, sedamdeset pet godina nakon njezine smrti. Njezin se blagdan slavi 16. listopada.
U Francuskoj u sedamnaestom stoljeću vjera naroda bila je jako uzdrmana; bilo je pobuna protiv Crkve i zanemarivanja njezina učenja; uspon protestantizma i širenje hereze jansenizma imali su udjela u slabljenju strukture građene kroz stoljeća. No, kako svaka prijetnja nosi svoj odgovor, tako su se sada pojavile svježe, snažne snage da se suprotstave ovim trendovima. Trojica poznatih redovnika, koji se danas štuju kao sveci, bili su posebno djelotvorni: sveti Ivan Eudes i blaženi Claude de la Columbiere bili su francuski isusovački svećenici i pisci; Sveta Margareta Marija Alacoque bila je jednostavna redovnica iz reda Pohoda. Poseban im je rad bio popularizirati pobožnost Presvetom Srcu Isusovu. Iako se pobožnost Presvetom Srcu Isusovu prakticirala i prije toga vremena, sada je dobio snažan novi poticaj kroz rad oca Johna Eudesa i spise oca Claudea. Presveto Srce se smatra „simbolom one bezgranične ljubavi koja je potaknula Riječ da utjelovi, da ustanovi Svetu Euharistiju, da uzme naše grijehe na sebe i, umirući na križu, ponudi sebe kao žrtvu i žrtvu vječni Otac.”
Pobožnost Presvetom Srcu najprije je postala popularna u Francuskoj, zatim se proširila u Poljsku i druge zemlje, uključujući kasnije i Sjedinjene Države. Prva peticija Svetoj Stolici za uspostavljanje blagdana bila je od kraljice Marije, supruge Jakova II. od Engleske. Za ovu pobožnost određen je mjesec lipanj, a od 1929. godine svetkovina je jedna od najviših i slavi se u petak nakon svetkovine Tijela i Krvi Kristove.
