NA KRIŽEVCU PROSLAVLJEN BLAGDAN UZVIŠENJA SVETOGA KRIŽA
Od 1934. godine u prvu nedjelju poslije proslave rođenja Blažene Djevice Marije, Male Gospe, slavi se sveta Misa na Križevcu jer su te Svete jubilarne godine tadašnji župnik fra Bernardin Smoljan i župljani podigli križ na brdu Šipovcu iznad Međugorja, s upisanim riječima: IHS/ Isusu Kristu/ Otkupitelju ljudskoga roda/ u znak svoje/ vjere, ljubavi i nade/ podigoše/ o. Bernardin/ Smoljan/ župnik/ i župa Međugorje./ Od svakoga zla/ oslobodi/ sve nas/ Isuse! A nakon svečanog blagoslova križa, 16. ožujka 1934. brdo, odlukom župljana, mijenja ime u Križevac.
Blagdan Uzvišenja Svetoga Križa liturgijski se slavi 14. rujna, ali u župi Međugorje već od 1934. godine svečano proslavlja svetom Misom na Križevcu prve nedjelje nakon Male Gospe. Tako je bilo i ove godine. Svečanu svetu Misu na Križevcu s početkom u 11 sati predvodio je fra Jure Barišić u koncelebraciji s fra Borisom Barunom te okupljenim i pristiglim svećenicima, uz veliki broj okupljenih župljana i hodočasnika. Svetu Misu svojim pjevanjem vodila je časna sestra Irena Azinović. Prije svete Mise molila se krunica radosna otajstva.
Fra Jure Barišić je na uvodu okupljene pozvao na skrušenje i poniznost rekavši “kako križ ne trpi oholost”. Zatim su uslijedila sveta misna čitanja i propovijed.
“Braćo i sestre! Dragi hodočasnici! Uzvišica ili planina u biblijskom smislu je uvijek mjesto posebne Božje blizine, Božje prisutnosti. Tako kada čitamo Stari zavjet odmah na početku u Knjizi Postanka susrećemo i s jednim prelijepim izvještajem kada je Noa u korablji zaustavio se na jednom brdu nakon sveopćeg potopa i tada je kako kaže Biblija na tome brdu mu se Bog objavio i rekao da više nikada neće kazniti narod potopom. Zatim dalje, u Knjizi Izlaska Bog se objavljuje Mojsiju opet na gori, na brdu Horebu i kaže mu »Ja sam koji jesam, Ja sam Bog Otaca tvojih«, evo sad ti se objavljujem da znaš tko sam, moje ime i da znaš da ću te spasiti iz Egipta iz Izraelaca. Zatim na brdu Sinaju Bog se opet objavljuje Mojsiju, sklapa s njim savez, daje mu deset Božjih zapovijedi, onaj zakon ili dekalog po kojemu i mi danas živimo. Ali isto tako i proroci su imali iskustvo Božje blizine upravo na Brdu. Kaže se da je prorok Ilija na brdu pokazao narodu tko je pravi Bog tako što je dodijelio maloga svećenika. I na kraju Novi Zavjet. Evanđelja nam govore kako je Isus volio vodu i planinu. Često bi se povlačio u osamu kako bi molio kako bi meditirao, kako bi svojim učenicima govorio o Kraljevstvu Božjem. Možda jedna od najljepših propovijedi koja je izrečena na Gori je upravo propovijed o Blaženstvima. Duša odnosno srce cijelog Evanđelja. Na gori Tabor čitamo da je se Isus preobrazio pred svojim učenicima i da im je pokazao svoju slavu. I u konačnici Krist svoje otkupiteljsko djelo završava ponovo na jednoj gori, na jednom brdu, na brdu Golgoti gdje je uzdignut na Križ kako bi nas spasio od grijeha i darovao nam slobodu. Sve od tada pa do danas čovjek vjernik ima strahopoštovanje prema planini i prema brdu. Mnogi samostani su rađeni na brdu, na planinama, mnoge pustinjačke zajednice, mnogi redovnički samostani jer su osjetili da je to mjesto gdje je posebna tišina, mir, gdje se može čuti Božji glas. I tako je papa Pio XI. želeći nekako na poseban način obilježiti 1900. obljetnicu Kristovog Otkupiteljskog djela na Golgoti, naložio da se na svim povišenim mjestima, brdima grade križevi. Gradi taj sveti znak kako bi nas vjernike posjećao u kojem znaku smo spašeni, u znaku Križa, u znaku Krista. I ta ideja je bila jako lijepo prihvaćena i među našim hercegovačkim pukom. Tako je 1934. godine tadašnji međugorski župnik fra Bernardin zajedno sa svojim župljanima krenuo u tu svetu akciju. Toliko je to bilo oduševljenje da su u kratkome roku, za samo 52 dana izgradili evo ovaj velebni križ koji je visok 8,5 metara, širok 3,5 metra, gore u križu su ugrađene relikvije iz Rima svetoga Križa, postavljen je natpis Isusu Kristu Otkupitelju ljudskoga roda. Narod je to sve iznio na svojim rukama sav materijal kao zavjet, kao molitvu da je to sveti znak. Mi se evo već 86. ili 87. godinu okupljamo na ovome mjestu kako bi slavili svetu Misu i kako bi sebi posvjestili što je križ u mome svakodnevnome životu , da li je to samo jedan obični znak koji nosim oko vrata, znak koji nosim na krunici ili znak koji držim u svojoj kući ili je to za mene nešto više. Tako ima jedna poučna priča od Brune Ferrera, talijanskoga salezijanca koji govori kako su dva čovjeka dobili križ. Križ svoje veličine koji trebaju prenijeti kroz pustinju i oni su to uzeli i počeli su nositi. Nakon nekog vremena jedan čovjek je rekao meni je ovaj križ pretežak, kaže ja ga ne mogu nositi, ja imam pilu, malo ću ga sebi skratiti. I on tako otpila križ. Ovaj drugi kaže ne, ja ću nositi križ koji sam dobio. Nakon nekog vremena ovaj čovjek koji je skratio križ kaže ma i dalje mi je težak ipak ga moram malo skratiti još i ponovno ga otpila, a ovaj drugi nije htio. I tako su ponovno krenuli skupa ići i dođu do jedne velike provalije, ovaj čovjek koji je cijelo vrijeme nosio križ, on ga je fino položio na tu provaliju i prešao preko križa. Ovaj koji je križ svoj skratio kad ga je položio bio je prekratak, propao je i nije mogao prijeći i tako da je i on propao. I poruka Priče je kaže Bruno Ferrero ova: Nekad nam križ koji smo dobili je težak. Možda ćemo i više puta pasti noseći ga ali na kraju će nas kaže križ spasiti i zato ga u svom životu ne smijemo odbijati. Ako je on od Boga onda ga moramo osmisliti, onda će naš život biti osmišljeniji. I zato biti kršćanin i slaviti današnji blagdan Uzvišenja Svetoga Križa ne znači ništa drugo nego uzeti onaj svakodnevni svoj križ. Mi često mislimo da je to bolest, patnja ali braćo i sestre, križ može biti takav da ako u društvu gdje je sve pokvareno, prevrtljivo ja ne želim biti takav nego želim živjeti pošten. Ako u društvu svi psuju pa ne želim ja to, to je isto jedna vrsta križa. Ako u društvu svi mladi ne prakticiraju predbračnu čistoću i žive svakakvo, e ja neću. To je križ, ali to je jedino ispravno. Križ je isto tako živim s nekim koga ne podnosim ali ga moram podnositi jer je dio mene. I zato, braćo i sestre, kada kaže Isus ako želite biti moji, možete, ali uzmite taj svakodnevni križ onda me slijedite. I zato ohol čovjek, čovjek koji nije ponizan i jednostavan , on ne može biti Kristov jer ne može se poniziti da uzme taj Kristov križ. Čuli smo u prvome čitanju a evanđelje to i spominje kako je se narod uzoholio kada je uzašao iz ropstva i kaže počeli su mrmljati protiv Mojsija i Boga izveo si nas iz Egipta i tada Bog šalje zmije ljutice, ujedale ih i kaže šta ćemo sad. Onda je Mojsije uzdigao mjedenu zmiju, kaže tko pogleda u taj znak, ozdravit će. Danas i nas, braćo i sestre, hvala Bogu ne ujedaju zmije otrovnice ali ima i te kako otrova u ovome društvu. Da bi se obranili od njega, što treba? Trebamo jednostavno drva križa pogledati, u njemu je spas., u njemu je život. Ono je slatko drvo našega spasenja. Krist je izabrao nešto što je bilo omraženo, tada su samo oni koji su bili prevareni, koji su bili najgori, najlošiji osuđenici stradavali na križu ali s Kristom je to postalo naše drvo, naš znak spasenja. Zato na kraju, braćo i sestre, evo kada se budete vraćali s ovoga brda Križevac, kada budete išli svojim kućama tada se sjetite da svaki dan i kada se prekrižite i kada pogledate jednostavan znak Križa to je znak da sam Kristov, da sam po tome znaku spašen. To je znak da ja moram živjeti kao Krist a to znači gledati oko sebe braću i sestre s kojima živim očima Isusa Krista, očima Blažene Djevice Marije. Dao Bog da tako bude. Amen.” – kazao je fra Jure Barišić u svojoj propovijedi.
Na kraju fra Jure Barišić se zahvalio svima koji su sudjelovali i pomogli u organizaciji svete Mise i udijelio svečani sveti blagoslov blagdana Uzvišenja svetoga Križa.
***
“Draga djeco! I križ je bio u Božjem planu kad ste ga sagradili. Ovih dana napose idite na Brdo i molite pred križem. Potrebne su mi vaše molitve. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!”
