SVETIŠTE PREDRAGOCJENE KRVI KRISTOVE – LUDBREG
DOGAĐAJ ČUDA SV. KRVI
Iako nema nikakvih pisanih dokumenata, predaja govori da se samo godinu dana nakon posvete župne crkve u kapelici dvorca Batthyany 1411. zbio nesvakidašnji događaj. Za vrijeme bogoslužja, svećeniku koji je sumnjajući u istinitost riječi Pretvorbe “Ovo je tijelo moje” i “Ovo je moja krv….” u kaležu je nakon lomljenja hostije na tri dijela potekla prava krv. Zaprepašten i silno preplašen, svećenik je brzo završio svetu misu.
Tekućinu iz kaleža pospremio je u staklenu posudicu, skrio, i o događaju šutio do kraja života. Tek na samrti javno je priznao što se dogodilo i ampulu s tekućinom predao na čuvanje svojoj subraći svećenicima u župnoj crkvi sv. Trojstva.
Glas o tome događaju brzo se pronio cijelim krajem. Narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg. Svi su željeli vidjeti taj opipljivi i svima vidljivi znak Božje prisutnosti u maloj staklenoj posudici. Predaja govori da su se od toga vremena u Ludbregu počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi.
PAPE I LUDBREŠKO PROŠTENIŠTE
Sumnje u istinitost događaja potaklo je plemića Tomu de Zecha iz Lentija da o čudesnom događaju i svemu što se poslije u Ludbregu događalo obavijesti papu Julija II. Papa je istragu povjerio opatima Aquilejske dijeceze, Ivanu i Leonardu Šketa koji su odmah došli u Ludbreg. Istragu pod njihovim vodstvom vodio je odbor uglednih svećenika i svjetovnjaka.
Povijesni izvori navode gospodara Ludbrega Bernardina Turoczy, kneza Petra Balšu i plemiće Sigismunda Fronchera, Kristofa Moderaša, Mihajla Leštaka i Đuru Pattaka. Uz te plemiće u istrazi su sudjelovali Stjepan Popov župnik iz Ludbrega, Stjepan župnik iz Sv. Đurđa, Simon župnik iz Martijanca i Stjepan iz Križovljana. Oni su o svemu ispitali mnogo svjedoka čudesnih ozdravljenja nakon učinjenog zavjeta Krvi Kristovoj koji su dolazili čak i iz udaljenih zemalja: Štajerske, Mađarske, Srijema, Hrvatskog Zagorja, Prigorja.
Oni su nakon dugotrajnog i temeljitog ispitivanja sastavili zapisnik na temelju kojeg je papa Julije II izdao dva pisma. Prva bula Julija II je u stvari nalog zagrebačkoj biskupiji da se provede istraga. Druga bula zavedena u registru suplika 16.12.1512., napisana je nakon provedene istrage u Ludbregu i kojom se događaj proglašava autentičnim, te je odlučeno da se na Tijelovo, Malu gospu i Sv. Tomu mogu dijeliti oprosti vremenitih čistilišnih kazni. Nedugo po izdavanju bule, 21. veljače 1513. papa Julije II je umro.
Njegov nasljednik na Petrovoj stolici, papa Leon X na temelju bule svoga prethodnika i nakon što je u Rimu s Relikvijom predvodio procesiju, konačno je završio posao svoga prethodnika. Staklenu ampulu vratio je u Ludbreg i o svemu 19.03.1513. izdao bulu, papinsko pismo u kojem nalaže da se Relikvija za sva vremena čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Male Gospe izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Ovim papinskim pismom čiji se prijepis čuva u Kaptolskom arhivu u Zagrebu i službeno je utemeljeno ludbreško proštenište Predragocjene Krvi Isusove.
POKAZNICA S RELIKVIJOM
Staklena ampula s relikvijom čuvala se u pokaznici (relikvijaru) čiji nam je izgled iz prvih stoljeća ostao sačuvan na freskama Michaela Pecka koji je oslikao kapelicu Sv. Križa u dvorcu Batthyany. Na svodu dvorske kapele nalaze se dva najvažnija prizora iz predaje o čudu Krvi Kristove: dio svete mise u trenutku dok svećenik drži kalež u kojoj je krv i procesija koju je u Rimu s relikvijom 1513. vodio papa Leon X.
Od 1721. godine relikvija se čuva u pokaznici koju je župnoj crkvi darovala bečka grofica Eleonora Terezija Strattman Batthyany. Pokaznica je umjetničko djelo majstorske radionice zlatara Caspara Rissa von Rissenfelsa. Ubraja se među najvrjednija sačuvana djela augsburške zlatarske škole s kraja 17. Stoljeća.
Ovalna baza monstrance-relikvijara barokno je oblikovana i ukrašena baroknom ornamentacijom kao i veoma kvalitetno izvedenim medaljonima od emajla oslikanim u monokromnoj tehnici ( u jagodastoružičastoj boji). U medaljonima su prikazani likovi četiriju evanđelista, a svaki pojedini medaljon uokviren je vijencem od crvenih poludragulja i dijamanata. Visoko postolje izdiže se iz centra baze te je ukrašenomotivom lovorova lista s uresom svjetloružičastih kamenova nalik na ametiste. Kruškoliki modus podijeljen je u tri polja koja su ukrašena monogramima Krista, Marije i Josipa. Gornji, izvanredno raskošno oblikovan i ukrašen dio pokaznice-relikvijara ima u sredini okrugli ostensorij izveden u obliku srca i uokviren vijencem koji se sastoji od 25 komada velikih kamenova u raznim bojama.
U centralnom srcolikom otvoru smještena sudva malena krilata anđeoska lika , vrlo brižljivo i kvalitetno izvedena od zlata i emajla. Oni uokviruju centralno smješteno poprsje muškarca, također izvedena od zlata i emajla, oko čije glave se nalazi aureola od pozlaćenih zraka svjetla. Krilati anđelčići i poprsje muškarca čine postolje iz kojega se izvija baokni ornament što nosi ampulu s Krvi Isusovom. Oko tog srcolikog centra vije se vijenac velikih cvjetova s laticama od obojena metala u centrima kojih se nalaze ukrasi izvedeni od poludragulja.Iznad centralnog otvora smješten je reljefno izveden lik Boga oca na prijestolju čija je halja ukrašena ljubičastim kamenovima. Ispod centralnog dijela monstrance smješten je veliki stojeći lik sv. Petra od pozlaćena srebra s dugačkom i nabranom haljom ukrašenom ljubičastim kamenovima. Sv. Petar drži u jednoj ruci pozlaćenu knjigu, a u drugoj velike, slobodno viseće ključeve.
Donji rub monstrance-relikvijara ukrašen je nizom ljubičastih poludragulja, dok sa svake strane gornjeg dijela vise suze od velikih i lijepo brušenih žutih kamenova nalik na topaze. Oko čitavemonstrance-relikvijara vije se krug od veoma brižljivo i ukusno oblikovanih nemirnih zraka svjetla, od kojih je svaka pojedina oblikovana kao žitni klas izveden od zelenog i bijelog emajla na pozlaćenoj podlozi, dok je žitno zrnje izvedeno od sitnih crvenih kamena.
Monstranca-relikvijar signirana je inicijalima CR u ovalu kao i mjesnim žigom Augsburga, te po svoj prilici predstavlja rad augsburškog zlatarskog majstora Caspara Rissa von Rissenfelsa (1661- 1721). Prema tipu žiga mjesnog pregleda grada Augsburga Caspar Riss von Rissenfels izveo je to djelo po svoj prilici krajem 17. stoljeća.
Ovu odlično sačuvanu, monumentalnu i raskošnu monstrancu-relikvijar spominje i spomenica župne crkve sv. Trojstva u Ludbregu ovim riječima: “Ostensorium Argentum, pretiosioribus etiam lapidibus exorantum, magni valoris, ad Signum Sanguinis mystici, prounc in Capella osservanti, pro cultu datum…”
Ranije se ta čudesna monstranca-relikvijar čuvala u dvorskoj kapeli dvora Batthyany, ali ju je za veću sigurnost čuvanja Eleonora Theresia grofica Strattmann darovala 1721. župnoj crkvi u Ludbregu.
Detaljan opis pokaznice u monografiji Ludbrega prof. Ivo Lentić završava tekstom darovnice:
„Tenor donationis Ostensorij pretiosi…
Ich Eleonora Theresia fervittibte Graffin von Strattmann, gebohrene Graffin von Schellard, aus absonderlicher Andcht und Veneration zu den Heyligen Blud so in der Capellen zu Ludbring verehret wirdt, schenke hier mit zur ewiger Gedachtniss diese Monstranz, sie hier bey mit kommet und Recommendiere mich in das algemeine Gebett des Volckes, so in dieser Kirchen verrichtet wirdt.
Wien den 4ten Dezember 1721.
L.S. Eleonora Theresia
Verwittibte Grafin von Strattmann
Gebohrene Graffin von Schelard“
ČUVANJE RELIKVIJE
Nakon što je pokaznica s relikvijom iz Rima vraćena u župnu crkvu u Ludbregu, u ove su krajeve počele česte provale Turaka. Zato je relikvija s pokaznicom prenesena na čuvanje u grad Gotalovec kod Zajezde. Sklanjanje pokaznice u Gotalovec možda nije slučajan ako se zna da mu je vlasnik bio podban Baltazar Bedeković Komorski, otac poznatog ludbreškog isusovca Kazimira Bedekovića. Tek kad je nakon bečkih ratova 1695.g. oslobođena Kaniža i prestala opasnost od turskih pljačkaških pohoda, pokaznica s relikvijom je iz sigurnosnih razloga vraćena u kapelicu gradskog dvorca. Odatle se svake godine četvrtkom uoči proštenja u procesiji nosila u župnu crkvu.
To je potrajalo sve do 1787.g kad je tadašnji župnik Filip Sever više nije htio vratiti u dvorsku kapelicu. Iako je viša državna i crkvena vlast presudila u korist župe, pa je Relikvija ostala u župnoj crkvi, zategnuti odnosi kneza Ludovika Batthyanya i župe toliko su se pogoršali da je knez iz župne crkve uzeo skupocjeni moćnik (pokaznicu u kojoj se čuvala relikvija Predragocjene Krvi) i otpremio ga u Mađarsku. Isto tako je iz dvorske kapele odnio crkveno ruho, dragocjeno posuđe, i zavjetne darove vjernika i razdijelo crkvama u Mađarskoj. Od novca koji je kapelan skupio nabavljen je novi oltar i poslan u Boll i kasnije u Željezno. Nakon smrti kneza Ludovika, njegov nasljednik, knez Filip, s tim je oltarom u Ludbreg vratio i neke ranije oduzete dragocjenosti, među kojima svakako najvrjedniju, relikvijar svoje prabake Eleonore u kojem se do danas čuva Relikvija Predragocjene Krvi.
Unatoč brojnim ratovima, revolucijama i previranjima tijekom 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, na ovim je prostorima vladala relativna sigurnost sve dok požar II svjetskog rata nije zahvatio i ludbreški kraj. U tim nesigurnim vremenima pokaznici s relikvijom zaprijetilo je i fizičko uništenje. No, u to je vrijeme u Ludbregu kao izbjeglica s otoka Krka boravio mladi bogoslov Faustin Čubranić. Doznavši što neki ljudi planiraju učiniti, pokaznicu s relikvijom zazidao je u zid župne crkve i tu je skrivao sve do kraja rata 1945.
USLIŠANJA MOLITVI NA ZAGOVOR O PRESVETOJ KRVI
LIBER MIRACULORUM, SVJEDOČENJA O OZDRAVLJENJIMA NA ZAGOVOR PRESVETOJ KRVI
Prva svjedočenja o čudesnim ozdravljenjima na zagovor Presvetoj Krvi istraživali su i njihovu autentičnost provjeravali izaslanici pape Julija II. Brojna svjedočenja o uslišanjima na zagovor Predragocjenoj Krvi sačuvana su nam u knjizi “Liber miraculorum”.
O zavjetu Presvetoj Krvi ludbreške obitelji Đure i Amalije Kerstner piše i Marija Winter u svojim bilješkama. Oni su poslije I svjetskog rata za župnu crkvu kupili zvono od 289 kg i time “otkupili” dani zavjet, jer su im se sinovi sretno vratili iz rata. U to je vrijeme na europska ratišta otišlo i 800 ludbrežana. Dvjesto ih je ubijeno ili umrlo od posljedica ranjavanja, nestalih je bilo 40, a 160 teško ozlijeđenih.
U najnovije vrijeme, od početka 80-ih župnik Ivan Jurak izvješćuje o dvadesetak pisama u kojima vjernici izjavljuju da su uslišani u svojim molitvama. U župnoj arhivi je pohranjeno 10-ak pisama o posebnim uslišanjima na zagovor u čast Presvete Krvi Isusove. Iako su u to vrijeme ozdravljenja i samim liječnicima bila neobjašnjiva i kako su to znali reći “daleko od normale”, na žalost nijedan slučaj nije ispitala neovisna liječnička komisija. To je i razumjivo jer je u vrijeme socijalističkog državnog sustava takvo što bilo bilo nezamislivo.
Vrijedi spomenuti slučaj roditelja čiji je sin ozdravio od padavice na zagovor u ludbreškoj crkvi 2. rujna 1979. Bolest koja bi mu se javljala svaka tri-četiri tjedna više se nije vraćala. Tko zna koliko je takvih slučajeva u tih nekoliko desetljeća ostalo nepoznato?
A da se čudesna ozdravljenja događaju i danas posvjedočio je javno u svome pismu mladić D. B., koji je bolovao od teške bolesti. Nakon zavjeta Presvetoj Krvi, na iznenađenje liječnika, brzo je ozdravio.
POZNATI HODOČASNICI
Među nebrojenim mnoštvom hodočasnika koji su pred Relikvijom Predragocjene Krvi tražili spokoj duši svojoj bilo je i veoma poznatih ljudi. Slike u dvorskoj kapeli govore nam da je i papa Leon X s Relikvijom osobno vodio procesiju ulicama vječnog grada Rima!
Malo je poznao da je u ludbreško svetište hodočastilo nekoliko kraljeva i careva iz dinastije Habsburgovaca!
Bilješke o posjetu cara i kralja Josipa II donosi Marija Winter u knjizi “Iz povijesti Ludbrega i okolice”. Taj austrijski vladar često je putovao. Iako se ne zna za točan razlog njegova dolaska u Ludbreg, pretpostavlja se da je želio vidjeti Relikviju Predragocjene Krvi Kristove. Kralj je naredio da se dragocjeni moćnik s relikvijama prenese u župnu crkvu i tamo pohrani.
Tadašnji župnik Filip Sever prošao je procesijom u gradsku kapelu i prenio relikviju u župnu crkvu na prvi dan proštenja 1787 godine. Knez Ludovik želio je da mu župnik vrati tu dragocjenost odmah nakon proštenja, ali se župnik Sever pozvao na carsku naredbu i preporuku, pa je knez čekao bolju priliku.Nakon smrti cara Josipa II 1790. opet je tražio da se relikvija vrati u kapelu u dvorcu. Novi župnik Stjepan Jambreković nije poslušao svog patrona, pa se knez Ludovik obratio svjetovnoj i duhovnoj vlasti koja je trebala riješiti nastali spor. Nadbiskup u Kalocsi i biskup zagrebački izjavili su “da je za takvu relikviju župna crkva, kamo dolazi mnogo naroda, mnogo prikladnija od gradske kapele“.
Spomenica ludbreške župe bilježi da se Relikviji u Ludbreg došao pokloniti i jedan od najvećih europskih vladara 19 stoljeća, car i kralj Franjo I.
Bilo je to 27.10.1817. godine kad se car vraćao sa svoga puta po tadašnjoj Vojnoj Krajini. Na prijamu u dvorcu kod kneza Filipa Batthyanya bio je tadašnji ludbreški župnik Josip Vračan, koji je pozvao kralja i kraljicu da dođu u župnu crkvu u kojoj se čuva Relikvija o kojoj im je knez već pričao. Kako je kralj zbog reume sutradan ostao nešto duže u krevetu, u crkvu je krenula kraljica sa svojom osobnom pratnjom. Narod ju je dočakao s poklicima oduševljenja, a župnik Josip Vračan dočekao ju je s dva kapelana na samom ulazu u crkvu. Crkva je toga dana bila puna do posljednjeg mjesta, pa kad je pred kraj mise došao car i kralj Franjo I, pratnja mu je s mukom krčila prolaz do oltara, pa je zato izostao ceremonijal svečanog dočeka.
Po završetku mise župnik je kralja pozvao u sakristiju i pokazao mu bulu Leona X. Izvadio je i pokaznicu s Relikvijom. Kralj je izrazio želju da osobno uzme u ruke pokaznicu i da je razgleda. Župnik Vračan mu je to dozvolio jer je on apostolski kralj i car. Ali kad je to zatražila kraljica Karolina, nije joj dopustio uz obrazloženje “da je ona ipak samo žena, makar da je carica i kraljica“.
U spomen na ovaj posjet župnik Josip Vračan je postavio posebnu mramornu ploču, ali je ona kasnije izbačena.
Među velikim štovateljima Presvete Krvi Kristove bio je i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac….
Članak preuzet s Svetište Predragocjene Krvi Kristove – Ludbreg
